Ауторство

Већина текстова на блогу су ауторски и објављени, задржавам сва АУТОРСКА ПРАВА над њима, МОРАЛНА И ИМОВИНСКА!

понедељак, 14. фебруар 2022.

Трифуном се Срби диче

Злим Западом задојене главе
и сувише душа изгубљених.
Заштитника лозе уместо да славе,
они кличу Дану заљубљених.

Ко је Србин и српскога рода,
нека му је дика и милина
Светог Трифуна у празник да дода
а не тамо неког Валентина.

Тај Валентин није српска слава
Трифуном се прави Срби диче
Ајмо лозу, људи, да режемо
Да трећину не покатоличе.



уторак, 8. фебруар 2022.

Ukus rata i miris slobode

Велико хвала пријатељици Doris Perušić Gajski из Ријеке на помоћи око сређивања текста.

     Jurica je upravo završavao svoje drugo brijanje u prvim, svojim mladalačkim danima. Majka ga je iznad lavora polila vodom iz limenog bokala, kako bi s lica isprao ostatak pene. Kršan momak na oca i lep na majku, u selu je mamio uzdahe devojaka kada bi pošao do mehane ili na pazar. Upravo kada je uzeo flašu s rakijom, nameravajući da je utrlja u sveže obrijano lice, na vratima se začu zvuk nalik udarcu drveta o drvo. Vrata se naglo otvoriše a na njima se pojaviše nekoliko uniformisanih lica.
- Opa! Vidi ti ovo. Dok zemlja krvari dečki se spremaju za sajam. Satnik Lozović, dođite se osobno uvjeriti u cirkus.
     Na pojavu novajlije, oni koji već behu ušli u kuću, razmakoše se kako bi napravili mesto novopridošlom članu njihove družine. Tada se na vratima pojavi lice široke brade i ledenog pogleda. Boja košulje mu je bila potpuno usklađena sa braon bojom očiju. Znak na kapi je Juricu podsetio na obrnutu konjsku potkovicu. Njegova ruka, uz nagli pokret, istrže flašu s rakojim iz mladićevih ruku.
- Ovo nije za djecu! Kako se zoveš, mladiću?
- Jurica. Jurica Lovrek.
- Pa dobro, Jure, bi li ti malo krvario za Lijepu našu, štо misliš?
- Nemojte ga, gospodine, to mi je jedinac. Tko će nam hraniti stoku i brinuti se o našem domu? - molećivo ali hrabro se umeša majka golobradog mladića, stavljajući svoje telo ispred Jurinog.
- Ima tko da brine o tome, gospođo. Upravo je formirana Narodna ustaška vlast. Naravno, ovakvi momci su nam potrebni na bojištu. Moramo se osloboditi četničke okupacije što prije!
- Gospodine, nama je učitelj prije neki dan govorio pred školom da nas nisu okupirali četnici nego Njem...
Jurica nije uspeo da reč izgovori do kraja, u tome ga spreči satnikova šaka, koja se zalepi za sveže obrijano lice. Na obrazu je ostao vidljiv trag njegovih prstiju. Od siline udarca, momak pade u stranu, poštujući saopšteni smer kretanja satnikove šake. Majka je munjevito reagovala:
- Ne, gospodine, molim vas, ne tucite mi dijet...
Satnik je tako grubo odgurnu da žena izgubi ravnotežu i završi u lavoru sa vodom na podu. Potom dade znak svojim podređenima i oni izguraše Juricu iz kuće.
- Vodite ga bojniku da mu odredi raspored a poslije ga obucite.
     Pola sata kasnije, Juretova majka je brisala suze na vratima svoga doma, dok je njen sin gledao svoj odraz u prozorskom staklu. Uniforma mu je stajala kao salivena. Kad je došao do majke da se sa njom oprosti, njoj krenu reka suza niz oba obraza. Radosna jer je uniforma Juretu dodatno izrazila lepotu ali, s druge strane, svesna da ga uniforma može života koštati. Jure beše najmlađi član skupine od par desetina ustaša, te mu neko od njih odmah dodeli nadimak "Mali". Dečak je bio bez ikakvog ratnog iskustva, nikada pre toga nije u rukama držao oružje. Sada se mučio da okači pušku o rame i tamo je zadrži, uvek mu je nekako klizila s ramena.
     Samo dva dana nakon "mobilizacije" Jurice, satnija je imala vatreno krštenje. Kada je skupina krenula iz mesta, formirana je kolona, a u prvim redovima nalazio se Mali. Dok su prolazili pored školske zgrade, jasno su u školskom dvorištu mogli videti poveće drvo lipe i učitelja kako visi na jednoj grani. No, nastavili su sa kretanjem jer su dobili zadatak da "očiste" selo Lišići, u kome su godinama nerazdvojno živeli Srbi i Hrvati. Selo je najpre opkoljeno, da bi iz svih kuća meštani bili isterani i skoncentrisani u jednom povećem dvorištu.
- Srbi na lijevu stranu, Hrvati na desnu - naredi bojnik. - Brže! Vrijeme je da nam malo naoštrite noževe.
Ljudi, žene, deca, počeše da se razdvajaju te od jedne, napraviše dve nove skupine. Tada bojnik priđe grupi koja se "izjasnila" kao Hrvati i priđe jednoj trudnici.
- Ti si Cvita?
- Da, gospodine.
- Udana za Nemanju, Srbina?
- Da, gospodine.
- Pa, gdje ti je sada muž?
- Otišao je u partizane.
- U partizane? A, zar se nije mogao boriti za zemlju u kojoj živi?
- Ja, gospodine, ne znam za koga se bori ni on a ni ostali...
- Tišina! U kojem si mjesecu trudnoće?
- Pri kraju osmoga mjeseca, za koji dan trebam ući u deveti mjesec.
- Znači, Cvito, vrijeme je za porod? E, pa vidiš, mi ćemo ti oko toga rado pomoći.
Onda se bojnik udalji i saopšti nešto satniku a satnik odredi nekoliko vojnika da izvrše bojnikovo naređenje. Ubrzo dođoše četvorica vojnika i lako oboriše Cvitu ne leđa po peskovitom tlu. Dvojica joj raširiše ruke i nagaziše svojim čizmama a druga dvojica joj razmakoše noge.
- Moje ustaše, slobodno se poslužite. Izrode i izdajice hrvatskoga naroda treba tretirati kao neprijatelje veće od samih neprijatelja! Takve ne trebamo u našem društvu - izjavi bojnik.
Na te reči, satnik i još par vojnika se približiše Cviti. Satnik joj zadiže donji deo odeće i, kako već beše spreman, na očigled svih prisutnih, poče da prodire u Cvitinu unutrašnjost. Cvita je najpre molila, zatim zapomagala da bi na kraju počela vrištati.
- Ustaše! Zar mislite da ja mogu pisati izvještaje pod ovolikom galamom!? - zakrešta bojnik.
Jedan od vojnika, koji joj beše nagazio ruku, sagnu se te strže maramu s Cvitine glave, zapuši joj rukom nos i ugura maramu u usta. Nakon toga, nad Cvitom se izmenjaše još nekoliko rundavih guzica. Uto dođe i sam bojnik pa kad vide prizor, prodra se:
- Ustaše! Što to radite? Takav rad našem neprijatelju odgovara i čini mu zadovoljstvo. Maknite se!
Svi se pomeriše osim onih koji su držali nesrećnu ženu. Bojnik izvuče kamu i duboko je zari u stomak Cvite, na mestu između pupka i polnog organa. Cvita vrisnu od bola, od siline vriska izbaci maramu iz usta ali se u isto vreme i onesvesti. Bojnik je bio vredan, ubrzo se našao u Cvitinom novonastalom otvoru. Krv je pljuštala na sve strane, na svako njegovo novo prodiranje. Nekoliko ustaša nije moglo gledati prizor, neki krenuše povraćati. Sakupljeni narod je sa užasom posmatrao scenu, žene su počele cviliti i plakati, deca unezvereno vrištati. Jure je sve vreme stajao po strani, ne znajući dokle će sav ovaj užas ići, gde će mu biti granica. Sklanjao je pogled, nije mogao gledati ovoliku količinu zverstva, da bi se u jednom momentu srušio na zemlju bez svesti. Ubrzo je i bojnik bio gotov te izdade nova naređenja:
- Zakoljite Cvitu i sve ostalo što cmizdri i vrišti! Kolji sve! Ja idem da isperem ovu vlašku krv sa sebe.
- Gospodine bojniče, zar i ove koji su se izjasnili kao Hrvati?
- Rekao sam sve! To nisu Hrvati, sve se to posrbilo. Sve sam Vlah do Vlaha. Kolji!
Nakon tih reči bojnika, nastala je opšta klanica praćena vrištanjem dece i žena.
     Ni sam Jure ne zna koliko je vremena proveo bez svesti ali kada je dolazio k sebi, nekako izdaleka, čuo je jecaje, zapomaganja, vrištanja, krkljanja. Polako je shvatao stvarnost koje se zgražavao ali ništa nije mogao učiniti. Srećni su bili oni koji su brzo ispustili dušu a takvih je bilo malo, vrlo malo jer... jer ustaše su imale svoj način klanja svoje, ljudske vrste, koji nije dopuštao da duša tek tako ode Bogu. Najpre bi telo bilo izmrcvareno do neslućenih granica, raznim metodama koje ni najmonstruozniji mozgovi ne bi mogli osmisliti. Čuo je vapaje poput: "Brale, molim te, ubij me ko čovjeka, probodi mi srce"! Ali, oni koji bi molili da im se prekrate muke, ubrzo bi zažalili što im je takva pomisao uopšte pala na pamet.
- Kakvog čovjeka? Vi niste ljudi, vi ste krmci. A krmke prije klanja moramo oderati - zaurlao bi bojnik!
Takvima je skidana koža s ruku, butina ili leđa. Pokolj je potrajao više od dva sata. Nakon krvavog pira, naredi bojnik dželatima da stanu u stroj. Svima su ruke ruke bile krvave do lakata pa i više. Jedine ruke bez krvi bejahu u Jura. Došavši do njega, bojnik se grdno uznemiri:
- A ti, Mali, još nisi postao pravi ustaša! Naravno, imao si priliku! Sutra... sutra ćeš ti meni postati ustaša za primjer ostalima! - sav crven u licu od besa, grmeo je bojnik.
     Sutradan, nebo beše oblačno i u dilemi, da li da propusti sunčeve zrake ili kišu. Satnija beše dobila novi zadatak da ode u udaljenijem srpskom selu u cilju čišćenja. Na izvršenje su ustaše krenuli u jutarnjim satima. Selo beše udaljeno oko desetak kilometara a put se delom pružao kroz šumu. To je satniji vrlo pogodovalo jer im je šuma pružala sigurnost u kretanju, s obzirom na to da se pričalo o prisustvu četnika u blizini. Upravo je kolona izlazila iz šume i stupala na put kada Juri spade puška s ramena i opali pri padu na zemlju. Srećom, tane je otišlo u stranu, ne nanevši nikome povredu.
- Tko je pucao? - upita satnik dotrčavši do mesta događaja.
- Gospodine satniče, ja, ja... ja nisam htio, puška...
I opet satnik ponovi radnju šamaranja, ovog puta nije izostavio drugi obraz.
- Vodi računa, Mali! Sljedeći put neće raditi ruka već puška.
- Na zapovjed, gospodine satniče!
- Ova tvoja nepažnja može nas koštati, ima četnika u blizini - ljutito izreče satnik i ode napred. Potom izdade naredbu: - Stupaj!
     Kolona se sada kretala malo ubrzanijim tempom jer se nalazila na čistini, mogla je biti uočena sa svih strana. Međutim, nova šumica se ubrzo ukaza pred kolonom i ona ubrza korak, koji je više ličio na lagano trčanje. Kada je zašla malo dublje u šumu i kada su se vojnici mogli malo opustiti ču se povik:
- Stoj i ruke gore! Opkoljeni ste! - svi se baciše na zemlju, Jure to učini poslednji. Glas je nastavio da izdaje naređenja: - Nemojte pružati otpor, predajte se i biti ćete svi slobodni. Od vas tražimo samo da nam predate svoje naoružanje.
Satnik, više u strahu, ispali metak u pravcu glasa a pridružiše se i ostali, ne čekajući nikakvo odobrenje ili komandu za otvaranjem vatre. Nakon par trenutaka, vatra se utiša a glas se ponovo javi:
- Ustaše! Vas je tridesetak a opkoljeni ste sa svih strana sa više od dvijesto četnika. Ni jedan vaš ispaljeni metak nije završio u mesu. U redu, sami ste odabrali, minobacači će vam iskopati grobove.
Na pomen minobacača, ustaše se smrtno preplašiše. Svi osim Jurice. Odjednom oglasi se satnik:
- Predajemo se ako nam garantirate slobodu.
- Zašto ste onda pucali malo prije? - upita glas iz šume.
- To su zapucali mlađi vojnici onako iz straha. Evo, sada sam ih smirio.
- U redu, izađite onda na čistinu, držeći oružje iznada vaših glava.
Satnik dade znak ustašama, oni počeše ustajati iz zaleglog položaja i krenuše izlaziti na čistinu, držeći oružje po naredbi iz šume. Oko njih se ubrzo okupi bradata skupina, okruživši ih sa svih strana. Bilo ih je zaista puno a neznatan broj je ostao u šumi, onako za svaki slučaj. Ubrzo na konju dojaha krupan čovek, osrednjih godina, sa šajkačom na glavi i kokardom na kapi, sa dužom kosom ali lepog i obrijanog lica. Glavom i bradom, mazeći konja po vratu, na njegovim leđima sedeo je major Đurić. 
- Gospodine majore, zadatak je izvršen, grupa ustaša zarobljena je zajedno sa njihovim naoružanjem. Raportira vodnik Stojaković - saopšti vojnik, salutira i povuče se u stranu.
Major se obrati vodniku i saošti mu da vojnici pokupe naoružanje što ovi učiniše veoma brzo. Onda onako s konja upita:
- Ustaše, ko vas predvodi, od koga primate naređenja. I gdje su vam ti mlađi vojnici, ja vidim samo jednog...
- Satnik Lozović, evo... Satniče Lozović! - povikaše neki ustaški vojnici ali njega ne beše među zarobljenima. Očigledno, u ključnom trenutku, kada su se vojnici predavali, iskoristio je uskomešanost, nepažnju, strah i šumsko okruženje te uspeo da izmigolji pogledima čak i svojim saborcima, koje je neprijatelju ostavio na milost i nemilost.
- Dobro, ako nema vođe, ko će mi od vas ispričati gdje ste krenuli? - insistirao je major na informaciji, dok su svi ustaše pognutih glava i sa zebnjom u sebi, zbog neizvesne sudbine, ćutali. - Dakle, ko je najstariji među vama?
Kako se ćutnjom kupovalo vreme, major dreknu:
- Hoćete li govoriti ili da vam počupam jezike?
Tada, iznenada, pred majora istupi mlađani Jure.
- Gospodine, mogu li ja govoriti?
- Govori ali vodi računa, nisam jedan od tvojih prijatelja sa kojima si čuvao ovce, slažeš li me jednu riječ, ode glava.
Zarobljeni ustaše su iščekivali Juretov govor, nadajući se da je on kakav mlad i školovan čovek, te da će "obraditi" majora. I poče Jure s pričom:
- Gospodine, jučer smo djelovali u Lišićima, tamo više nema žive duše. Sve je zaklano, i hrvatsko i srpsko.
     U daljem govoru, Jure nije mogao da obuzda suze i opisa sve do detalja kako je bilo, krenuvši sa pričom od same mobilizacije iz svoje kuće. Plakao je i pričao, major ga je pažljivo slušao i nije hteo da ga prekida potpitanjima. Na ove Jurine reči čak se i nekoliko četnika rasplakaše. Pa, i među ustašama, mogla se prepoznati tuga ili pokajanje, slušajući priču o onome što su juče uradili a da toga, kao da nisu ni bili svesni. Ispriča Jure i to da su krenuli u susedno selo sa istim namerama kao i za pušku koja mu je spala s ramena i slučajno opalila. Posle tih reči, jecajući, pade na kolena i reče majoru:
- Gospodine, ja nikoga nisam ubio ali se osjećam jednako krivim jer ništa nisam učinio da spriječim klanje. Radije bih umro, nego da živim sa tim teretom...
- Kako se zoveš? - prekide ga major pitanjem.
- Jurica. Jurica-Jure Lovrek, gospodine.
- Koga imaš kod kuće, jesi li oženjen?
- Majku... imam, samo majku - svoje reči kroz suze nekako provuče Jure.
Major sjaha sa svog vranca i priđe Juri koji je još uvek klečao. Skinu mu kapu s glave i prođe rukom po kosi stavljajući mu do znanja da ne treba da se plaši. Reče mu da ustane no Jure je i dalje čučao i ridao brišući suze. Odjednom, major se obrati zarobljenima:
- Ustaše, vjerujete li vi ovom dječaku?
Kako nije dobio traženi odgovor jer je naišao na ćutnju, sam je izvukao zaključak:
- Među vama nema ni jednog mlađeg od trideset godina, ovaj dječak je jedini koji nema još ni dvadeset. Pa, je li jedino on zapucao na nas prije pola sata iz šume? Vidite, ustaše, ja vjerujem ovom dječaku sve, od riječi do riječi. Poznajem taj mentalitet a i način razmišljanja u njegovim godinama. No, vas zanima što će biti sa vama, je li tako?
- Nismo mi krivi, gospodine...
- Nama je naređeno... Mi smo morali...
- Gospodine, imam ženu, djecu, imam..
- Molimo vas, gospodine, mi smo seljaci, mi nismo...
- Tišina!!! - zagrme major tako jako da se sledila i šuma i okolna brda, o ustašama da i ne govorim. Nije bilo prijatno čak ni četnicima, dobro su poznavali svog komandanta. - Vodimo vas u štab gdje ćemo ispitati i utvrditi vašu krivicu ili nevinost, za svakog posebno. Ko je čist i nije okrvavio ruke, ići će kući. Niko nevin neće stradati, kunem se svojom slavom, Aranđelovdanom. Je li to jasno?! 
Tada major dade znak svojim ljudima te formiraše kolonu i povedoše zarobljene ustaše ka selu, gde je bio stacioniran četnički štab. Juricu zadrža na proplanku da odluči šta će sa njim, a ovome je svejedno bilo.
- Jure, idi... idi kući, vrati se svojoj staroj, slobodan si. Rat je tek počeo i ne sluti na dobro. Ko zna koliko će trajati, zato, čuvaj se i zapamti: ako već uperiš pušku u neprijatelja, ne oklijevaj, pucaj ili ćeš biti mrtav. Samo tako možeš preživjeti do oslobođenja.
- Uzalud mi sloboda, gospodine, bolje da sve ovo nisam doživio - i opet mu krenuše suze.
Onda major naredi dvojici svojih ljudi da Juretu vrate naoružanje i da ga otprate do ruba šume, dalje nisu smeli jer su se iza šume nalazili pašnjaci i brisani prostor a opasnost je vrebala iza svakog ugla.

*

     Svuda u vazduhu osećao se miris kraja rata. Negde daleko na istoku, ruske kaćuše su Evropi najavljivale skori dolazak slobode. Nakon dejstva kaćuša, pešadijske i morotizovane brigade Crvene armije su krupnim koracima grabile prema Berlinu. I pored mnogo izginulih ruskih vojnika, Crveni su od zarobljenih Poljaka, Čeha, Bugara, Hrvata i mnogih drugih, popunjavali svoje redove i sve brže napredovali ka svom cilju - konačnom oslobođenju od fašizma.
     Na Zapadu je situacija bila takođe alarmantna! Ne, zapadne sile nisu bile ugrožene ni od koga ali... U najstrožim tajnostima, vođeni su vrlo dinamični razgovori sa neskrivenom bojazni da nešto ne krene po zlu. Naime, polemisalo se oko toga kada, gde i kako da se Saveznici uključe u rat, ne bi li se stvorio kakv-takav privid savezništva sa Crvenom armijom. Jer, ruske snage i Crvenoarmejci nisu imali nikakve obaveze da se zaustave u Berlinu. Postojala je strepnja u Zapadnim silama da nakon gaženja i poraza Nemačke, Staljin krene preko Belgije, preko Mažino linije, pa sve do Jelisejskih polja! A onda na red može doći i gospodska Engleska. Zapadne tajne i obaveštajne službe nikako nisu mogle pronići u Staljinove namere. S toga... Da bi sve te eventualne korake sprečili, doneta je odluka da se Saveznici (kako su sebe nazivali) uključe u oslobodilački rat. Međutim, taj njihov ulazak u rat, to nije smeo biti običan ulazak, tek onako, usput... morao je biti pompezan i medijski, za ono vreme, dobro propraćen. Išlo se do najsitnijih detalja, do proklamovanja u "Dan D", kao da će taj dan nešto odlučiti, kao da Crvena armija nije već "odlučila"!
     Prilikom iskracavanja Saveznika na plažama Normandije, izginulo je mnogo Amerikanaca i Kanađana, s jedne strane, kao i Nemaca i njihovih trabanata, s druge strane. Uopšte rečeno, prvi dani sukoba donosili su groznu smrt na sve strane. Onda je došlo do neke vrste preokreta; između Nemačkih i Savezničkih visokih oficira je došlo do dogovora, kako se ne bi dalje bespotrebno ginulo, da se obe strane zaustave u ratnim dejstvima i da svaka zadrži svoje položaje. Uz to, Nemcima je ponuđena predaja, po kojoj im je bio zagarantovan život, što su mnogi generali prihvatili kao idealno rešenje. I zaista, Nemci su prihvatili taj predlog te na taj način sačuvali svoje živote. Takođe, sklonjeni su na sigurne lokacije svi oni koji su radili za račun Trećeg rajha, na raznim istraživanjima i dostignućima u oblasti hemije, biologije, fizike... Posebna oblast koja je zanimala Zapad, bila je projekat izrade projektila na raketni pogon. Pored naučnika sklonjeni su i svi visoki oficiri pa i sam Veliki vođa. Sva vredna tehnologija otišla je u rukama Zapada. Jer, kako i na koji način objasniti i čime ispuniti vremensku prazninu od 6. juna 1944. do maja 1945. odnosno, od invazije do oslobođenja, kada je Nemačka potpuno pregažena?
     Ovim i ovakvim manevrisanjem se mnogo postiglo a jedan od ključnih efekata je taj što je Crvenoarmejcima prepuštena borba na istoku dok su Saveznici, tobož zaustavljeni od Nemačke sile, čekali povoljan trenutak, kako bi u Berlin trijumfalno umarširali kao borci za oslobođenje, rame uz rame sa Rusima.
     Crvena armija ne samo što je kročila preko istočne granice tla Jugoslavije već za kratko vreme beše duboko zagazila na njenu teritoriju. U sadejstvu sa srpskim partizanima, u cilju oslobađanja zemlje od okupatora, krenulo se svim dostupnim oružjem i oruđem. Krajem 1944. godine, partizani već behu oslobodili veliki deo teritorije a njihov dalji napredak je bio očigledan. Ubrzo su oslobođeni veći gradovi širom Srbije. Bugarska je još jednom promenila stranu - zarila je nož u leđa dojučerašnjim saradnicima, Nemcima. Sloboda je kao magla nošena vetrom, širila svoj slobodarski duh prema Drini a potom i dalje ka Sarajevu i prema NDH.

*

     April mesec 1945. proleće uzelo maha, zemlja dobro navlažena od minulog snega, svi uslovi ispunjeni za jedno prolećno oranje i pripremu njive za setvu. Napred je išla majka i pridržavala ulare čiji je drugi kraj bio nabačen na glavama volova. Iza njih se ralo zarivalo u zemlju a plugom je lično komandovao Jure. Brazdu za brazdom, sa svakim novim okretanjem zaprege, smanjivao se neorani deo njive. Jure se beše zamužio, pustio brkove, ni traga od onog golobradog mladića od pre par godina.
     Dok su majka i sin radili svoj težački posao, odnekud iz obližnje šumice, iznikoše dva vojnika od kojih je jedan u rukama držao flašu šljivovice. Na glavama su nosili kape na kojima se crvenela zvezda petokraka. Iako je put vodio pored njive, koju je Jure orao, vojnici skrenuše s puta i preko oranja se uputiše pravo kod orača. Kada se, onako teturajući, približiše na vrlo blisku razdaljinu, Jure u jednom od njih prepoznao satnika Lozovića, uprkos tome što ga nije video više od tri godine. Uporedo sa prepoznavanjem lika ovog krvnika, vratiše mu se u sećanje sve svireposti ustaša od onog dana u Lišićima. Srce mu ustreperi i sav se strese ali uspe da sakrije svoja osećanja pred vojnicima. Lozović samog Juricu očigledno nije prepoznao, možda zbog vremena koje je prošlo, možda zbog izvesnih izmena na Jurinom licu a možda i zbog pijanke. Lozović procedi kroz zube, jedva otvarajući usta:
- Dakle, tako... neki oru njive a drugi... drugi krvare za svoju zemlju?! Hajde, momče, kreni... kreni sa nama, da i ti malo krvariš za ovu našu buduću zemlju, Jugoslaviju!
- Nemojte gospodine, to mi je jedinac, nema se tko brinuti o stoci... - pokuša majka da zaštiti sina.
- Tišina, stara! Hajde, momak, kreći - jedva je kroz pijana usta izgovarao vojnik sa nekakvim činom na reveru.
- Barba Lozo, a ča će nam taj momak, ne triba nam... - pokuša drugi vojnik da ga odvrati od njegove namere.
- A, triba... triba da nam oštri noževe, ha. ha, ha! I nisam ja, Dalmatinac, za tebe barba Lozo već drug Lozo, razumiješ? - beše uporan vojnik s flašom, u kojoj se sadržaj smanjivao sa svakim novim prinošenjem ustima. - A ti, orač, kreći da ne vadim ovu kuburu!
- Druže, htio bih uzeti neke stvari iz kuće za put - reče Jure.
- Hajde, samo požuri, država ne može čekati na tvoje puderisanje.
Nije prošlo ni par minuta, pojavi se Jure s torbom od kozje kostreti preko jednog ramena i puškom o drugo rame, koju je pridržavao da mu ne spadne.
- O, pa mi imamo i atri... arti... ljeriju!? - iznenadi se partizan.
- Ima nešto, treba ponijeti - zagonetno reče Jure!
- Odlično, hajde onda idemo - reče Lozović i krenu napred, za njim Dalmatinac a za njima Jurica. Volovi i plug ostaše na sred polja. Sa njima Jure ostavi i zbunjenu majku, koja je gledala kako joj sina opet odvode negde. Kada grupa poodmače i kada zađe u jednu šumovitu parcelu, drug partizan nategnu poslednji put flašu a onda je praznu odbaci u šiblje.
- Satnik Lozović! - naglo uzviknu Jure. Partizan se naglo zaustavi, ne okrećući se. Njegov drug se takođe zaustavi pa kad vide uperenu pušku, odmah odloži svoje naoružanje i dade se u beg.
- Dalmatinac, stani, pucat ću - reče njegov drug Lozo, ali ovaj ne stade. Tada puška grunu, metak ostavi krvavu mrlju na leđima Dalmatinca, koji se sruši na zemlju.
- Satnik Lozović, predaj svoje naoružanje i to bez ijednog sumnjivog pokreta, je li ti jasno? - upozori Jure satnika, koga beše dobro upoznao. Ovaj trenutak kao da beše protreznio Lozovića. Satnik odbaci pušku i, leđima okrenut reče:
- Slušaj momče, udario si na narodnu vlast, ovo će te koštati života. U ime Tita, u ime Partije, hapsim te pod optužbom da si digao pušku na oslobodioce. Za ovo ti ne gine metak.
I krenu ruka Lozovića naglo prema futroli s pištoljem ali puška beše brža; opali, ovaj put bez da je spadala s ramena. Na čelu Lozovića, pojavi se crvena tačka iz koje je curila krv, koja se slivala niz čelo, niz nos... Delić sekunde nakon toga, beživotno telo Lozovića se sruši na zemlju. "Ako već uperiš pušku u neprijatelja, ne oklijevaj da je upotrebiš" - odzvanjale su reči majora u glavi Jurinoj!

     Osvanulo je junsko jutro 1945. Jurica je upravo završavao svoje brijanje, kada se na vratima začu nekakva galama i kucanje. Majka brže-bolje pohita ka vratima a po otvaranju, u odaju stupiše mladići i devojke iz okolnih sela.
- Pa, Jure, jesi li spreman? Nećeš valjda do podneva da se šminkaš? - poviče neko od pridošlica.
- Spreman sam, samo još da uzmem kofer sa stvarima. A kad i gdje dobijamo uniforme?
- Kada budemo stigli. Hajde, požuri, ti si naš brigadir. Zemlja mora da se gradi, a mi moramo biti udarnici, i to za primjer.
- Nemojte, djeco, Jure mi je jedinac...