*** Priču je za bošnjačko govorno područje obradio i prilagodio moj prijatelj,
Admir Addo Omić, kome sam neizmerno zahvalan za učinjeni trud.
Radoznale komšije počeše već da pitaju moga babu:
- Mehaga, zašto ne ženiš ono tvoje magare?
- Aman, koje magare, jeste li vi insani ili šejtani?
- Kemu bolan, tvog sina.
- Polahko, ima vakta. Oženiću ga kad ga bude udarilo po pupku!
Babu tad nisam skontao šta mu to znači, a nisam ga ni htio pitati. Ipak, znao sam da je nešto puno važno jer, babo mi je bio vrlo pametan čovjek. Ali, te babine riječi sam dobro zapamtio, kao i one koje je često izgovarala nena Halima: "Ne sikiraj se, kada staviš pupak na pupak, sve dođe na svoje mjesto". Ni ovo tada nisam skontao.
Toga dana, ustao sam rano, u sabah, kako bih pokosio livadu na Pašinim Baščama. U njoj je trava bila takva, da se može kositi samo u sabah, dok još ima rose. Ako majsko sunce bude vrijednije od tebe i opeče livadu, nećeš moći kosom da napraviš nijedan otkos… ma ni travku da presječeš. Iako sam bio slabašne tjelesne građe, ipak žilav sam bio. S visinom nisam imao problema ali, bio sam nekako neugojen. K'o od šale bih se mogao sakriti iza direka naše kuće, ako bih imao potrebu za tim. No, priroda me ožilavila a poljoprivreda kalila… čudo jedno! Pokosio sam onu livadu a još je daleko bilo podne. Kada sam se vratio kući, vidio sam da je mater napravila kiselu pitu, koju kad jedeš, moraš paziti da ne pojedeš sopstveni prst. Ja, onako gladan, poguzija, čini mi se da bih je očima smaštrafio. A bio sam mlad, jak, zdrav, mogao sam i cijelu pitu zajedno s tepsijom pojesti. Poslije ručka, prilegao sam malo da predahnem, umor me tako savladao da sam se uspavao, a u snu… sanjam kako bušim neku rupu, posle... posle propadam u nju. A rupa nema dna! U tom propadanju, kao da iz daljine čujem neku galamu, koja se približava i postaje sve jača i jača, te se probudih. Onako sanjiv osluškujem i čujem materin a i babin glas. Odjednom, vrata sobe se otvoriše, a u prostoriju stupiše mater, babo i jedno nepoznato djevojče.
- Evo, sine Kemo, doveli smo ti djevojku - reče mater.
- Aaaa!?
- Doveli smo ti Zehrinu, to će ti biti hanuma. Ali, nećeš se odmah ženiti. Sa prijateljima smo se dogovorili da svadbu pravimo sljedećeg mjeseca - reče babo.
- A do svadbe, Zehrina će spavati sa mnom - doda mater.
Gledam Zehrinu, krupna, rumena u licu, na glavi joj šamija u boji kajsije a ispod šamije ispletene kike. Na sebi nosi bijelu košulju a preko nje jelek vezeni. U donjem dijelu nosi dimije išarane u tri boje, zeleno, crveno i bijelo, porubljene šarenim kerama. Gleda ona u mene, gledam ja u njih i čini mi se da još sanjam. Priđe Zehrina da se sa mnom pozdravi te pruži ruku, a pružih i ja svoju. E, kad se pozdravismo, svatih da više ne sanjam one rupe, san se završio, ovo je stvarnost! Tog popodneva i nisam mnogo obraćao pažnju na Zehrinu.
Sutradan kada ustadoh, čudno mi bi što imamo još jednog člana u kući ali, ipak, gledam svoj posao. Doručkovasmo svi zajedno, a potom, natovari mi babo na leđa džak sa trideset kila pšenice da odnesem u vodenicu na mljevenje. Kada sam se popodne vratio iz mlina, zatekao sam Zehrinu pred kućom kako u drvenom koritu ispira peškire. Baš sam htio da prilegnem i odmorim kad… ona me zovnu da ocjedimo vodu iz opranih peškira. Moram priznati, bješe mi drago što me zvala da joj pomognem. Uhvatismo onaj peškir, ja za jedan a ona za drugi kraj i krenusmo da uvijamo. Kako koji krug načinimo, tako se voda iz njih istiskala. Vidim ja, Zehrina jaka! Koliko ja vrtim u jednu stranu, toliko ona u suprotnu. A obukla neku bijelu, lanenu košulju pa zavukla rukave, a gore otkopčala neke dugmiće. Kako se sagne da zahvati peškir iz korita, tako se u njenim grudima kao snijeg zabjeli! Zakovaše mi se oči na onome mjestu pa i ne gledam šta mi pruža da pridržim. Nekako izdržah te muke. Ali… kada nas mater posla na izvor... da vidiš te muke! Reče mater da Zehrina u ibrik vode donese, a ja da joj pokažem izvor u šumici. Kada priđosmo izvoru, ona zahvati vodu te mi poda onaj ibrik a ona zadiže svoje dimije da malo noge opere! A noge, sinuše njene noge, bijele... kao sunce da me zasljepi. Ono, ako ćemo pravo, vidio sam ja noge… babine, dedine… ove moje kuke gledam svaki dan ali, onakve noge, to još svojim očima ne vidjeh. Uzigra nešto u meni, ustresoh se kao šljivu kada tresem. Mislim se, ja ovo više ne mogu izdržati, presvisnuću! Uveče molim mater za dozvolu da spavam sa Zehrinom, mater ne dozvoljava dok ne bude svadbeno veselje. Zamalo da se sa materom posvađam. Ma, hater sam na nju, ne mogu je gledati. A Zehrinu gledam, vidim je i kada zatvorim oči. Mnogo mi se spava sa njom, ne mogu zaspati bez nje. Počeh da se sušim k'o slomljena mlada stabljika. Tako neizdržive muke sam mučio sve do dana svadbe.
Da ne bih bio opterećen Zehrinom i neprestalno mislio na nju, ja sam svakodnevno odlazio na njivu, u vinograd, u šumu, gde bih se poslom zadržavao do večeri. Skoro mjesec dana sam živio u tim mukama, a onda dođe i taj dan, dan svadbe. Veselje je trajalo tokom cijele noći, sve do prvih jutarnjih sati. Onako umorni od veselja, svako od svatova je zadrijemao gdje je stigao. Mene je san savladao na stolici za hastalom, na Zehrinu nisam ni pomislio. Ali, prođe i taj dan veselja i radosti i dođe dan da legnemo zajedno, Zehrina i ja. Mater nam namjestila novu posteljinu, svu mirišljavu na naftalin, pa reče:
- Sinko, od večeras, Zehrina i ti ćete spavati zajedno.
Majko mila, kako mi to reče, preko stomaka me nešto presječe! Sve do toga dana sam jedva čekao taj trenutak a sada… Ne znam da se snađem, poče da se snebivam, sve mi se pomješalo, ne znam šta materi da odgovorim i treba li da joj odgovorim. Vidi ona da sam ja u opštem bunilu, pa me ohrabri:
- Hajde, ne sikiraj se. Kad možeš onolikim plugom orati, moći ćeš i ovu brazdu da istjeraš noćas.
Šta da činim, moram da pristanem na sve jer, šta ako se mater predomisli… Kako se večer približavala, u meni je sve treptalo od neizvjesnosti i uzbuđenja, ali sam sve to istrpio. Poče i prvi mrak da pada, mater upali lampu a onda posjedasmo da večeramo. Jedva progutah par zalogaja. Ne ide. Ja gutam a hrana se vraća, želudac se odupire. Onda nalijem malo vode te popijem ali hrana ne ide! Vidi mater da slabo jedem pa me pita koji je razlog, a ja se pravdam kako sam za ručak prejeo graha. Babo vidi koliko je sati, pa se stavi u moju odbranu:
- Sikter, bona, ne diraj djete, ima on svoju muku.
A gledam Zehrinu, samo trpa hranu u usta i krišom se smješka. Mislim se, lako je njoj, ona neće ni orati, ni kopati… Plugovi, motike, hašovi… sve je u mojim rukama. Brazdu noćas moram da istjeram!
Poslije večere, taman uđosmo u našu sobu a ona mi reče da izađem, kako bi se pripremila za spavanje. Ja izađoh iz sobe ali ostadoh da osluškujem na vratima. Nakon nekog vremena, čuh glas iz sobe:
- Uđi, Kemo.
Meni se sve pomješalo, od miline mi dođe da poletim a od nesigurnosti da potonem u zemlju. Uđoh u sobu a ona se već smjestila u krevet. Počeh i ja da skidam odjeću sa sebe, najpre košulju, pa pantole… tu zastadoh i zamolih Zehrinu da se okrene prema zidu, kako bih se skinuo. Upravo sam došao do gaća, kad ona reče, kao da me gledala:
- I gaće skini, nemoj zaboraviti!
- Kako, Zehrina... sramota me...
- Nije sramota, to je prirodno. Skineš ih tako lako kao kada s tavana skidaš sjeno za Bulku i Šarulju. I operi se, imaš lavor sa vodom...
- A što da se perem i šta da operem, kad sam se juče okupao.
- Takav je red, Kemice.
Aha, sjetio sam se šta i kako da operem, nisam baš tolika budala. Ona sve pripremila, donijela lavor sa vodom. Ja samo kleknuh iznad lavora te se oprah kako liči i priliči. Poslije toga dunuh u pravcu lampe petrolejke te je ugasih. Polagano, uvukoh se u krevet, legoh ne mrdajući ni malo. Ma, ni disao nisam! Zehrina legla do zida a ja na samoj ivici kreveta.
- Kemice, lezi malo bliže meni - reče.
- E, pa, navikao sam tako da ležim na samoj ivici, ja sve tako spavam.
- Bolan, priđi bliže meni da me oslobodiš, malo se plašim ove pomračine.
Vidim ja da nemam kud te se malo približih do nje. U taj momenat, noge nam se dodirnuše. A one... njene noge... mekane, tople... ma, ne umijem ti opisati. Ćutimo. Osjećam kako počeh da gorim iznutra ali gori i Zehrina. Kobajadji, da počešem svoju nogu, ja dodirnuh i njenu. I upravo kada sam htio vratiti ruku gde je bila, ona reče:
- Kemice, počeši malo i moju nogu, baš tu me zasvrbi.
Ja sakupih sve što sam imao od hrabrosti pa, onako opipom, počešah je na naznačeno mjesto.
- E, Kemice, sad malo više... još malo više... e, tu, baš tu... ohhh!
A kad i ona rukom dodirnu moju nogu... ajoj, ljudi moji... ja samo osjetih kako nešto udari u moj pupak. U isti momenat mi je babina rečenica bila potpuno jasna. U onom mraku, meni se još više smrači!
- Hajde, Kemo, dođi iznad mene! - reče ona, a ja ne mogu da dođem sebi, kamo li iznad nje, izgubih osjećaj za svoje tjelo, načisto. Kud ću, šta ću, ono što se mora, mora se, ali počeh da odugovlačim:
- Kako da dođem preko tebe, neću li te povrjediti, prignječiti - rekoh to, a mislim se, kako je ja mogu prignječiti s mojih šeset i nešto kila. Nego, rekoh sebi, daj da se ja penjem jer, pravo prignječenje biće ako se ona popenje na mene. Pažljivo i polahko, kao kada se penjem na merdevine, počeh da prebacujem nogu preko nje. Nekako se namještam iznad nje, mada se i ona sama namješta, očigledano da ja baš nisam bio stručan za tu vrstu penjanja. Kada nam se tijela dodirnuše osjetih... ona gola! Gola, vrela, meka, mirišljava... U glavi mi zabruja, vatra me obuze, zaboravih na sve. Jedino čega sam bio svjestan je to da nekako stavim „pupak na pupak“. I bješe tako. Taman namjestismo pupkove, sve ostalo dođe na svome mjestu. A kada se i to namjesti... majko moja! K'o da mi se ponovi onaj san sa bušenjem rupe i propadanjem u nju... u rupu bez dna! Preznojih se ali istjerah i tu brazdu! I izdrljah!
Bravo ljudi,svaka vam čast!
ОдговориИзбришиСликовито,речено допада ми се начин казивања.
ОдговориИзбриши