Strah! U strahu su velike oči! Pijanac se u
strahu očas otrezni. Pospan se probudi. Glup se opameti, a budala...
budala ostaje to što je.
Strah
od smrti, strah je od nepoznatog, strah sa kojim se čovek suočava od Iskona, i to je dominantan
strah u ljudskom rodu. Dok je kometa prolazila blizu Zemljine kugle,
dok je trajalo pomračenje Meseca ili Sunca, pojava zemljotresa, dok je zemljom harala kuga... čovek, ne umevši da objasni ovakve dogadjaje, a plašeći se smrti, pripisivao
je ova dela, takodje nepoznatom. Taj Nepoznati, on je "kriv" za
nepojmljiva dela. On stoji iza njih! U neka prošla vremena, čovek je
smatrao da Nepoznati kažnjava ljudski rod iz nekog razloga (još jedna
nepoznata u ovoj matematici reči). Čovek nije želeo da Nepoznati ostane
bezimeni. Želeo je da on ima ime. U stvari, čovek se upustio u pionirski
poduhvat kumstva. I kumovao je.
Bog!
Tako će se zvati! Tri slova, jaka, zvučna, laka za izgovor... to će
biti ime Nepoznatom. I tako, čovek je onda kumovao samom Bogu, čak i
nesvestan svog dela.
Sada imamo niz od dva pojma: Strah - Bog!
U
srpstvu se kaže: "Bog pa kum" ili "Ne nebu Bog - na zemlji kum!". Bog
bi po ovom šablonu mogao sebi da sroči krilaticu poput: "Ja, pa kum!"
Ili, "Ja na nebu, kum na zemlji".
Čovek
je otišao još jedan korak dalje, izmislio je reč, kojom može objasniti
neobjašnjivo. Da bi učinio takvo što i da bi celina imala smisla,
izmišljena je reč: "vera". Njome se kristališe zaključak da ko veruje
biće mu jasno.
Ovi dogadjaji daju novi niz pojmova: Strah - Bog - vera!
Odmah
je sa ovim povezano sve što se povezati može, ali korisno samo
odabranom sloju društva. Vera u Boga, vera u nepoznato, vera u
neverovatno, vera u ono što može korisatiti inspiratoru ovakvog
poduhvata.
Dalje: vera ne
može stanovati na proplanku, u šumi, u potoku, na njivi... mora imati
svoj dom. Crkva! Eto, tu će stanovati vera.
Nastaje novi niz: strah - Bog - vera - crkva!
Vera
nije više beskućnik. Njoj će ljudi dolaziti u goste i to u crkvi, gde
će im vera ponuditi svoje telo na celivanje, čime će ljudi okajati svoje
grehe za svoja nedela! A to košta! Ništa nema džabe. Ako čovek prilikom rada pogreši, a to može biti od meraka, iz obesti, zbog koristi, iz neznanja... u svim slučajevima nadležni su crkva, vera, Bog i
strah. Bojazan, da se zbog nečega može desiti nešto neželjeno, čovek
sada, verovanje (u Boga), sprovodi u crkvi. Ali, čovek ima olakšavajuću
okolnost: proces verovanja, i vere uopšte, ima mogućnost iskupljivanja. A
sredstvo iskupljivanja ne ide niti strahu, niti Bogu, niti veri pa ni
crkvi. Osmišljeni stroj funkcioniše po sistemu poluga, gde je strahu
dodeljena uloga oslonca.
Razmišljam samo o jednoj stvari: šta bi se dogodilo kada bi smrt iznenada prestala da deluje!? Kuda bi se dela vera, crkva, kler uopšte? Šta bi bilo s Bogom?
Dalje razmišljanje nas može odvesti u paradoks. Da se čovek prekrsti!!! Ja više neću razmišljati na ovu temu!
Razmišljam samo o jednoj stvari: šta bi se dogodilo kada bi smrt iznenada prestala da deluje!? Kuda bi se dela vera, crkva, kler uopšte? Šta bi bilo s Bogom?
Dalje razmišljanje nas može odvesti u paradoks. Da se čovek prekrsti!!! Ja više neću razmišljati na ovu temu!