Tekst jeste podugačak,
pa da čitalac ne bi odmah odustao od čitanja (ili gubio vreme),
saopštiću fabulu priče na samom početku:
u priči je, na slikovit način, opisano moje putovanje
od mog sela, Kovačeve Bare, do Bostona!
Moje detinjstvo, rana mladost, kao i tinejdžerski dani, sve se to odigravalo u mom selu. Selo se zove Kovačeva Bara, a zašto (se tako zove)... nikog pouzdanog i dobro informisanog, nisam našao da mi pojasni. U sadašnje vreme Wikipedia sve zna, pitajte njega (ili nju)! Moje selo nije od onih sela koja su pored nekog grada, naprotiv. Ono se nalazi pored drugog sela, poznatijeg javnosti: Velika Sejanica. Oba sela su u neposrednoj blizini male varošice, koja na "popularnosti" treba da "zahvali" NATO-u. Naime, u vreme bombardovanja, na pruzi nedaleko od Grdelice, "Milosrdni" su ubili voz pun putnika! Ceo ovaj pasus nalazi se na šesnaestom kilometru južnije od Leskovca. I u onoj, a i u ovoj zemlji, ja sam bio i ostao na jugu. I ne samo na jugu, već na jugu koji je južnije od najjužnijeg juga! Tužno, tužno da nema više gde... Da sam bar živeo u selu pored grada, ali nema ni toga... živeo sam u selu pored sela!pa da čitalac ne bi odmah odustao od čitanja (ili gubio vreme),
saopštiću fabulu priče na samom početku:
u priči je, na slikovit način, opisano moje putovanje
od mog sela, Kovačeve Bare, do Bostona!
U toj varošici (Grdelica) sam 25. 02. 1961. udahnuo ovozemaljski vazduh po prvi put! Odmah sam "video" šta me čeka! Tu, u mom selu, završio sam četiri godine osnovne, a upravo u to vreme smo dobili struju. Bila je godina 1967. mesec novembar, popodnevno vreme, sijalica je blesnula oko 17h, (celo veče sam je posmatrao). Majka me te večeri jedva naterala na spavanje, a i onda kada sam legao i kada mi je svetlo ugašeno, ja sam i dalje držao oči širom otvorene u pravcu gde je do malopre sijala nj. v. sijalica! Otišao sam ja na spavanje, ali san na oči dolazio nije dugo, dugo još.
Pre dolaska struje, otac je već uneo neke električne stvari u kuću: rešo, radio-aparat "Savica", pegla... Uz radio, koji je u svom sastavu imao gramofon, kupljene su i dve ploče; "Sida Marković - Kad se moje malo vreteno okrene" i "Živan Pavlović - Kazandžija vatru založio", i to se u narednom periodu slušalo po celi dan.
U medjuvremenu, kada je postalo dosadno slušati iste pesme, sasvim slučajno, majka i otac su otkrili da se muzika (vesti, informacije...) može slušati i na radiju i to prostim okretanjem većeg točka, na desnom delu naslovne strane radio-aparata. Već naredne godine, 1968. dobio sam od strica na poklon ploču "Mile Bogunović - Hej Džo". Pesmu sam naučio napamet, (a i one ostale tri) od prevelike količine slušanja. Kasnije sam na radiju primetio sličnu muziku i odmah "odlučio" da je zavolim! "Samo kap veselja tražim..." mi je dušu razgalila. Počeo sam da dežuram pored radija ne bih li je ponovo čuo! Fizički, bio sam u Kovačevoj Bari, a misli su mi lutale po radio talasima, tražeći kap veselja.
U godinama koje su dolazile, sa količinom gradiva za osmogodišnju školu, povećala se i količina muzike koju sam slušao. Počeo sam u glavi da formiram odeljke (foldere, fascikle, sektore, klastere...). Djordje Marjanović, Lola Novaković, Leo Martin, Radmila Karaklajić, Lutajuća Srca, Suncokreti, Time i Dado Topić, 7 Mladih, grupa Iver, grupa 777, Rezonansa, Indeksi, Pro Arte, Dubrovački Trubaduri, Korni Grupa, Dragan Mijalkovski, Tereza Kesovija, Neda Ukraden i Kamen na Kamen, Boba Stefanović, Mahir Paloš, Ivo Robić, Beti Djordjević, grupa Libertas, Dragan Stojnić, Zdravko Čolić, Džo Maračić Maki, Ambasadori, Ksenija Erker, Kemal Monteno, Miro Ungar, Žetva pa Rani Mraz, Crni Biseri, grupa COD, Laboratorija Zvuka, Yu grupa, Stakleno Zvono, Cvrčak i Mravi, Demoni, itd. udjoše na velika vrata u moј život. Već '75. sam i sam kupio prvu ploču: "Osveta" Yu grupe, a sledeće godine "Mlinarevog sina" Crnih Bisera. Iz ovoga se jasno može videti kakav mi je budžet bio.
Oliver Dragojević i njegova Ča će mi Kopakabana, su me naučili da muziku mogu slušati i kožom! U medjuvremenu saznadoh za pevače poput Miše Kovača, Bisere Veletanlić, Djordjia Peruzovića, Darka Domijana, Duška Lokina, Ljupke Dimitrovske, Radojke Šverko, Mikija Jevremovića, Miše Markovića, Borisa Bizetića, Jasne Zlokić, Ismete Dervoz, Meri Cetinić, Krunoslava Kiće Slabinca, Zlatka Golubovića, Djurdjicu Barlović, Tomislava Ivčića, Zlatka Pejakovića, Doris Dragović ...
Naslušao sam se, a i sada rado slušam: Viki, Viki, Violeta, Moj je otac bio Partizan, Odiseja, Kap veselja, Obriši suze, draga, Di si bija kad je grmilo, Kad naš brod plovi, plovi, Moja Ane broji dane, Spavaj cvijete moj, Sjedi Čiro na vrh grane, Jedna će mandolina, Ostala si uvijek ista, Zvao sam je Emili, Preko sedam mora, Dragi, ljutiće se moja majka, O, Nono, Nono, La muzika di note, Jefimija, Brod za sreću, Mjeseče, ti stari druže moj, Skalinada, Malinkonija, Plavuša, Zbog jedne crne žene, Zemljo moja, Ove noći jedna žena, Ema, Emili, El Dorado, Trla baba lan, Dugarice posadimo cvijeće, Ako jednom vidiš Mariju, Jedna mala plava, Sve bilo je muzika, Jedne noći u decembru, Proljeće je otpočelo s kišom, Jedna žena čeka brod, U gori raste zelen bor, O, Ana...
Nastadoše grupe: Dah, Pop Mašina, Smak, September, Leb i Sol, Zlatni Prsti, Riblja Čorba, Parni Valjak, Galija, Mama Rok, VIS Jutro pa potom Bijelo Dugme, Vatreni Poljubac, Divlje Jagode, Drugi Način, Atomsko Sklonište, S Vremena na Vreme, Srebrna Krila, Generacija 5, Buldožer, Mirzino Jato, Azra, Teška Industrija, Novi Fosili, Gordi, grupa Tako, Prljavo Kazalište, grupa Gordi, Metak ...
Tokom osamdesetih se pojaviše: Jugosloveni, Hari Mata Hari, grupa Tunel, Valentino, grupa EKV, grupa Balkan, Crvena Jabuka, Bulevar, Plavi Orkestar, Stijene, Haustor, U Škripcu, Zabranjeno Pušenje, Aerodrom, Piloti, Kerber, Kaliopi, Alisa, Bolero, Denis i Denis, Električni Orgazam, grupa Film, Griva, VIS Idoli, ITD Band, Jakarta, Neki To Vole Vruće, Okrobar 1864, Van Gogh ...
Pevači, kantautori: Arsen Dedić, Miladin Šobić, Ibrica Jusić, Djordje Balašević, Jadranka Stojaković, Oliver Mandić, Sladjana Milošević, Drago Mlinarec, Andrej Šifrer, Srdjan Marjanović, Momčilo Bajagić...
Mnogi glumci ili sportisti, snimiše ploče: Miodrag Petrović Čkalja, Vlastimir Djuza Stojiljković, Mija Aleksić, Milan Minja Subota, Sonja Savić, Mira Furlan, Zlata Petković, Ivica Šurjak, Frano Lasić, Olivera Marković, Rade Šerbedžija, Milovan Ilić Minimax...
Bio sam svedok i savremenik svih ovih dogadjanja i to me čini srećnim i ponosnim, a posebno iz razloga što sam sve to pratio i shvatao na svoj način. Upijao sam nova saznanja kao sundjer vodu.
Sve sam ja to slušao u mom selu, u Kovačevoj Bari, ali Boston... Boston je još uvek bio daleko!
Naravno, nisam odbacivao muziku Tome Zdravkovića ili Silvane Armenulić. "Pogadjale" su me pesme kao što su: "Što te večeras nema", "Šta će mi život bez tebe, dragi", "Ciganka", "Danka", "Nad izvorom vrba se nadnela", "Što je tužna tako ova noć" itd. ali... Od nekih starijih saznadoh za neka čudna imena:( Mireille Mathieu, Vicky Leandros, Demis Roussos... ), a pesme koje su pevali, bile su lepe, iako meni jezički, nerazumljive. Tako počeh da slušam te nerazumljive, a ipak melodične pesme. Ubrzo saznadoh da postoji mesto gde se sluša dobra muzika, kažu zove se DISKO! Tu sam počeo da kalim jedno, a počinjem da učim drugo znanje. Po nekoliko puta zaredom pustana je "Miss Broadway" grupe "Belle Epoque", "Trojan Horse" grupe "Luv", D.I.S.C.O. - Ottawan, itd.
Usput sam pokupio i neka druga saznanja, za koja će se kasnije ispostaviti da su veoma vredna.
- Grupa Boney M ima velike hitove: Ma Baker, Rivers of Babylon, Daddy Cool, Rasputin, Belfast, Painter Man, El Lute, Bahama Mama, Gotta go Home...
- Grupa ABBA, takodje: SOS, Mamma Mia, I Do, I Do, I Do, Money, Money, Money, Fernando, Dancing Queen, Eagle, Knowing Me, Knowing you, Summer Night City, Voulez-Vous, Waterloo, I Have a Dream, Chicuitita...
Saznadoh za još neka imena poput: 5000 Volts, Baccara, Bee Gees, Eruption, La Bionda, Amanda Lear, Silver Convention, Emmi Stewart, Donna Summer, Ottawn, Dee D. Jackson...
Samo da naglasim da sam i dalje bio u ulozi sundjera.
Na domaćem terenu se nimalo nije docnilo sa disko i pop muzikom. Mnogi pevači i grupe su vinuli svoje hitove u nebesa. Njihovo je bilo da pesmu osmisle, naprave i pošalju u etar, a ona će već naći put do pravih ušiju. Grupa Zebra, grupa Zdravo, grupa DAG, grupa KIM, Zdenka Kovačiček, Josipa Lisac, grupa More...
Nekako u ovom vremenu sam svršavao srednju školu, vrlo brzo se zaposlio i od prve plate kupio prvi kasetofon marke "Grundig". Bila je 1980. a moj prvi radni dan se desio 14. maja, deset dana nakon Titove smrti. Baš je nekako euforija oko njegove smrti počela da jenjava (vrlo sporo), a prošla je i žalost (malo brže), kada sam na kasetofonu počeo da intenzivno slušam stranu muziku do kasnih ponoćnih sati. Neizostavna je bila emisija "Veče uz radio" (išla je ponedeljkom od 20-22h), koju je vodio Nikola Karaklajić, sa onim njegovim uvodnim: "Dobro veče, kako ste" i odmah je kretala muzika, dobra muzika, uz pregršt najnovijih muzičkih zbivanja, kako u zemlji, tako i šire. Ponoćni program je "otvarao" instrumental "Jednoj ženi" Zlatka Manojlovića. Takodje, časopis "Džuboks", pružao je pregršt informacija o muzičkim zbivanjima širom planete.
Sve se to dešavalo tamo negde u belom svetu sedamdesetih i osamdesetih, ali zahvaljujući savremenoj tehnologiji, većina toga mi je bila dostupna i bliska. Kovačeva Bara i dalje kuburi na svom jugu dok Boston "živi" na severoistoku Amerike, tamo gde vode Atlanskog okeana zapljuskuju kontinent.
Počeo sam, u dečačkim danima, da slušam "Kazandžiju..." potom spoznao šlagere, balade, šansone, disko, pop, rok, hard-rok, hevi-metal... U preširokoj lepezi ponude bilo čega, čoveku je teško da se opredeli (pogotovu kada se nadje u šumi kvaliteta). Isti obrazac važi i za muziku, ali ja sam ponovo "odlučio"! Nema muzike koju ne slušam.
Medjutim, zvuk električne gitare mi je oduvek bio poseban, dirljiv, izazivao setu u meni, ježio me, terao suze na oči. "Gibson" i "Fender" za mene su postali sinonimi za emotivnost. "Plač" gitare (kako rifovi tako i solo deonice) u pesmi "Don't look Back" iz 1978. me je zarazio virusom koga se nisam "izlečio" sve do današnjih dana, niti se pak želim lečiti.
I opet, po ko zna koji put stičem nova znanja. Za Elvisa Presley-a, Beatles-e, Doors-e, Dolly Parton, Elke Brooks, Bonnie Tyler, Suzi Quatro... već znam, ali... Otkrivam da postoji i neka druga muzika, muzika grupe Deep Purple, Led Zeppelin, Lynyrd Scynyrd, AC-DC, grupe Queen, Pink Floyd, Smokie, Uriah Heep, Status Quo, ZZ Top, Jethro Tull, Kanzas... Pojavljuju se zatim, White Snake, Rainbow, Judas Priest, Kiss, GirlSchool, grupa Boston, Iron Maiden, Eagles, Dire Straits, Police... Ma znam, neko, dobro informisan, će reći da debelo kasnim, jer su ove grupe uveliko "dejstvovale". S mog aspekta, slika je ovakva kakvom je opisujem, neljudski je zameriti mi na iskrenosti. Nije šteta kasno saznati već je šteta nikad ne naučiti, valjda!
I veruj mi, poštovani čitaoče,
onda kada pomisliš da si iskusio sve ili svašta, postigao neki cilj,
znaj da je to samo
Нема коментара:
Постави коментар