- Dva hleba i tri bureka, to vam je sve skupa 370.
- Izvolite i hvala lepo.
- Hvala vama i dodjite nam opet.
Izlaskom ove mušterije, buregdžijska radnja je ostala prazna. Vlasnik je svoju pažnju ustremio na sredjivanje pulta i upravo kada je krenuo ka pekarskom delu objekta, na vratima se pojavila nova mušterija, bar je tako mislio o pojavi. Već u sledećem trenutku bio je siguran da to nije mušterija, jer takve prilike u njegovu radnju nisu kročile u predhodnih par meseci, odkako je otvorio buregdžijsko - pekarsku radnju.
Odelo na prilici je bilo isuviše gospodsko, crna tašna teška više hiljada evra, cipele bar upala manje lakše, a tamni cvikeri su sakrivali prozore duše. Oko cvikera se moglo uočiti lice sa nekoliko nestručno ušivenih ožiljaka. Donji deo lica, bio je prekriven proštrklim, višednevnim čekinjama. Ružnoću lica kvarili su simpatični brkovi a la Denis Viver, koji su bili u potpunom nesaglasju sa ostakom malja na licu. Prvo što je buregdžija pomislio o posetiocu je da se radi o inspektoru kakvom. No, početak razgovora je demantovao vlasnika lokala u njegovim pomislima.
- Nemaš ugradjen video nadzor?
- Nemam i ne treba mi, ako ste zbog toga došli, džaba ste tabanali.
- Audio! Ne snimaš razgovore?
- Imam preča posla no da se bavim muzikom.
- Slušaj, ja sam došao zbog posla.
- Ali, ja...
- Od sada pa nadalje, govorim samo ja. I odgovaraj samo na ono što te budem pitao i to što kraće i preciznije. Znam da imaš porodicu, ženu, ćerku na studijama, sina u inostaranstvu. Stalo ti je da ti porodica bude sigurna.
Pekar je klimnuo glavom gore-dole što je predstavljalo znak slaganja i potvrdjivanja izrečenih reči, jer je u momentu shvatio ozbiljnost reči posetioca, ali ne i razlog posete.
- Pošto smo to rešili, da krenemo na posao. Vidim da prodaješ burek i hleb. To više ne može tako. Moraćeš da u vitrinama izbaciš još dvadesetak proizvoda, oko izbora ti se ne mešam.
Nakon ovih reči, posetilac položi na stol akt-tašnu, a po njenom otvaranju, ukaza se njen sadržaj. Bilo je desetak, lepo spakovanih kutijica, sa poklopcima raznih boja.
- Ovde imaš sve lepo upakovano, imaš kutije, imaš mericu, a imaš i uputstvo, mada uputstvo i nije potrebno pošto se lako pamti.
Okrenuo je tašnu prema pekaru i on je sada mogao da potpuno uoči njen sadržaj. Pored kutijica, u kojima kao da je bilo nekakvog praha, bila je jedna naprava nalik kašičici, ne veća od glave čiode. Na uputstvu je pisalo: "Jedna merica na 100 litara vode. Svaki sledeći dan, koristiti sadržaj iz naredne kutije". Vlasnik lokala je tek sada uočio da tašna sadrži tačno sedam kutija. Na svakoj je krupnim slovima pisalo"3-C" a ispod toga nešto što bi moglo sličiti bar-kodu. Možda je hteo nešto reći, ali posetiocu su pluća već bila puna vazduha.
- Od sutra krećeš punom parom, tvoje je da sam napraviš koncepciju posla, moje je da te obilazim i snabdevam robom, a za porodicu se ne brigaj. I gledaj da ti roba ide, neka bude dekorisana, što boljeg izgleda. Devojku udaje lepota a ne rabota!
- Ali, ja i sada ne uspevam da prodam...
- Sve što ne prodaš u toku dana, u večernjim satima prepolovi cenu, a obaveštenje o tome neka ti stoji istaknuto na jasno vidljivom mestu.
Onda posetilac izvadi iz torbe nekakav tabak papira i ode do izloga. Sada se taj tabak pretvorio u samolepljivi primerak nekakvog teksta, koji završi na staklu izloga. U tekstu je stajalo da je objekat uključen u program koga podržava Vlada. To dakle znači, da su mu isporučena sredstva, kao podsticaj za otvaranje firmi. Nije mogao da ne progovori:
- Ali, ništa meni Vlada nije dala, sve sam sam izgradio, sam uložio...
- Kako ništa? Pa zar je ovo ništa?
Gotovo se iznervira posetilac, gestom ruke pokaza na tašnu i malo povisi glas.
- I još ćeš dobiti. Što više radiš, više dobijaš, shvataš?
- Shvatam.
- Šta shvataš?
- Shvatam da ništa ne shvatam.
- Evo ovako: narod, ljudi, to su ribe. A gde žive ribe?
- Pa, u vodi.
- Bravo! U vodi. A kada dodje ribolovac i zabaci udicu, šta on radi, u stvari?
- Pa, peca ribu, valjda.
- Da, dobro si rekao ovo "valjda". To samo na prvi pogled izgleda kao pecanje. Ribolovac, u stvari, pomaže ribi da se ne udavi u vodi, razumeš ?
- Razumem.
- E, tako. Eto, ja sam ti doneo udice i mamce koliko ti volja, tvoje je da zabaciš i da pecaš. Do skorog vidjenja.
Ni tresak vrata nije mogao da poremeti ono što je u vazduhu titralo. Nijedan mrdaj se nije dogodio u narednih petnaestak minuta na pekarevom licu, a oči mu ostaše prikovane za sadržaj onih kutija.
Samo usne su tiho, veoma tiho, sa velikom količinom straha u sebi, ponavljale:
- 3-C, 3-C, 3-C...
- Izvolite i hvala lepo.
- Hvala vama i dodjite nam opet.
Izlaskom ove mušterije, buregdžijska radnja je ostala prazna. Vlasnik je svoju pažnju ustremio na sredjivanje pulta i upravo kada je krenuo ka pekarskom delu objekta, na vratima se pojavila nova mušterija, bar je tako mislio o pojavi. Već u sledećem trenutku bio je siguran da to nije mušterija, jer takve prilike u njegovu radnju nisu kročile u predhodnih par meseci, odkako je otvorio buregdžijsko - pekarsku radnju.
Odelo na prilici je bilo isuviše gospodsko, crna tašna teška više hiljada evra, cipele bar upala manje lakše, a tamni cvikeri su sakrivali prozore duše. Oko cvikera se moglo uočiti lice sa nekoliko nestručno ušivenih ožiljaka. Donji deo lica, bio je prekriven proštrklim, višednevnim čekinjama. Ružnoću lica kvarili su simpatični brkovi a la Denis Viver, koji su bili u potpunom nesaglasju sa ostakom malja na licu. Prvo što je buregdžija pomislio o posetiocu je da se radi o inspektoru kakvom. No, početak razgovora je demantovao vlasnika lokala u njegovim pomislima.
- Nemaš ugradjen video nadzor?
- Nemam i ne treba mi, ako ste zbog toga došli, džaba ste tabanali.
- Audio! Ne snimaš razgovore?
- Imam preča posla no da se bavim muzikom.
- Slušaj, ja sam došao zbog posla.
- Ali, ja...
- Od sada pa nadalje, govorim samo ja. I odgovaraj samo na ono što te budem pitao i to što kraće i preciznije. Znam da imaš porodicu, ženu, ćerku na studijama, sina u inostaranstvu. Stalo ti je da ti porodica bude sigurna.
Pekar je klimnuo glavom gore-dole što je predstavljalo znak slaganja i potvrdjivanja izrečenih reči, jer je u momentu shvatio ozbiljnost reči posetioca, ali ne i razlog posete.
- Pošto smo to rešili, da krenemo na posao. Vidim da prodaješ burek i hleb. To više ne može tako. Moraćeš da u vitrinama izbaciš još dvadesetak proizvoda, oko izbora ti se ne mešam.
Nakon ovih reči, posetilac položi na stol akt-tašnu, a po njenom otvaranju, ukaza se njen sadržaj. Bilo je desetak, lepo spakovanih kutijica, sa poklopcima raznih boja.
- Ovde imaš sve lepo upakovano, imaš kutije, imaš mericu, a imaš i uputstvo, mada uputstvo i nije potrebno pošto se lako pamti.
Okrenuo je tašnu prema pekaru i on je sada mogao da potpuno uoči njen sadržaj. Pored kutijica, u kojima kao da je bilo nekakvog praha, bila je jedna naprava nalik kašičici, ne veća od glave čiode. Na uputstvu je pisalo: "Jedna merica na 100 litara vode. Svaki sledeći dan, koristiti sadržaj iz naredne kutije". Vlasnik lokala je tek sada uočio da tašna sadrži tačno sedam kutija. Na svakoj je krupnim slovima pisalo"3-C" a ispod toga nešto što bi moglo sličiti bar-kodu. Možda je hteo nešto reći, ali posetiocu su pluća već bila puna vazduha.
- Od sutra krećeš punom parom, tvoje je da sam napraviš koncepciju posla, moje je da te obilazim i snabdevam robom, a za porodicu se ne brigaj. I gledaj da ti roba ide, neka bude dekorisana, što boljeg izgleda. Devojku udaje lepota a ne rabota!
- Ali, ja i sada ne uspevam da prodam...
- Sve što ne prodaš u toku dana, u večernjim satima prepolovi cenu, a obaveštenje o tome neka ti stoji istaknuto na jasno vidljivom mestu.
Onda posetilac izvadi iz torbe nekakav tabak papira i ode do izloga. Sada se taj tabak pretvorio u samolepljivi primerak nekakvog teksta, koji završi na staklu izloga. U tekstu je stajalo da je objekat uključen u program koga podržava Vlada. To dakle znači, da su mu isporučena sredstva, kao podsticaj za otvaranje firmi. Nije mogao da ne progovori:
- Ali, ništa meni Vlada nije dala, sve sam sam izgradio, sam uložio...
- Kako ništa? Pa zar je ovo ništa?
Gotovo se iznervira posetilac, gestom ruke pokaza na tašnu i malo povisi glas.
- I još ćeš dobiti. Što više radiš, više dobijaš, shvataš?
- Shvatam.
- Šta shvataš?
- Shvatam da ništa ne shvatam.
- Evo ovako: narod, ljudi, to su ribe. A gde žive ribe?
- Pa, u vodi.
- Bravo! U vodi. A kada dodje ribolovac i zabaci udicu, šta on radi, u stvari?
- Pa, peca ribu, valjda.
- Da, dobro si rekao ovo "valjda". To samo na prvi pogled izgleda kao pecanje. Ribolovac, u stvari, pomaže ribi da se ne udavi u vodi, razumeš ?
- Razumem.
- E, tako. Eto, ja sam ti doneo udice i mamce koliko ti volja, tvoje je da zabaciš i da pecaš. Do skorog vidjenja.
Ni tresak vrata nije mogao da poremeti ono što je u vazduhu titralo. Nijedan mrdaj se nije dogodio u narednih petnaestak minuta na pekarevom licu, a oči mu ostaše prikovane za sadržaj onih kutija.
Samo usne su tiho, veoma tiho, sa velikom količinom straha u sebi, ponavljale:
- 3-C, 3-C, 3-C...
Нема коментара:
Постави коментар