U mojim ranim, dečačkim godinama, jedina poslastica u kući bila je pekmez od šljiva ili slatko. Majka je to pravila svake godine, skladištila po teglama, a tegle odlagala na suvom i tamnom mestu. Jedno od takvih mesta bio je podrum, koji je ispunjavao uslove za čuvanje zimnice pa i pekmeza. Rado bih se onda zasladio njime, medjutim, tegle su meni bile nedostupne zbog visine na kojoj ih je majka redjala. Znala je ona da u kući postoje znatiželjna usta, te ih je visinom branila od takvih ustiju. Majka bi govorila da je pekmez namenjen trošenju u zimskim uslovima, a moja želja se javljala u momentu kada je po granama još uvek bilo šljiva. A tegle s raznim čarolijama, majka je redjala po nekakvoj logici, njoj dostupnoj i razumljivoj. Tek kasnije sam shvatio da je ta njena logika sasvim logična. Na dnu police bile bi tegle sa kiselim krastavcima, papričicama... Iznad njih ajvar, pindžur, paradajz salata... Povrh toga pekmez, a iznad, kao kruna svega slatkog u kući, slatko od dunja, šljiva, kupina... čitav spektar slatkih tegli! Ali na nedohvat ruke!
Otac je bio na mojoj strani. Često je sa majkom dolazio u sukob zbog mene i mojih slatih potreba. On je želeo i voleo da mi udovolji. S tom namerom, iz komšiluka, doneo je tri cigle te ih odneo u podrum. Stavio je jednu na drugu i, sa dodatnih dvadesetak centimetara, omogućio mi da dosegnem do tegli. I tako sam ostvario sebi gastronomsko, slatko iskustvo. Sladio sam se skoro svakodnevno, mudro... pomalo. Ali dečija želja nema kraja... Na polici iznad pekmeza, bile su poredjane tegle sa slatkim, te su za dohvat bili potrebni dodatnih desetak centimetara. Preda mnom problem, a ja nemoćan! Gledajući one cigle, palo mi je na pamet da dve posadim uspravno i jednu povrh njih i... Da, to je to! Dohvatio sam i tegle sa slatkim i uživao u njegovom sadržaju. Opet sam mudro trošio sadržaj.
Onda, jednog dana, cigle su nestale! "Majka ih je videla i sklonila ih. Ukapirla je da smo je potkradali, otac i ja" pomislio sam. Prvom prilikom, kada se ukazao trenutak, saopštio sam ocu nedostatak podrumskih pomagala, kao i mišljenje da su cigle sklonjene majčinom rukom. "Ne, nije majka. Ja sam ih sklonio" rekao je otac. Nisam se suzdržao i pitao ga zašto je to uradio. Dobio sam odgovor da ću shvatiti kada odrastem. Ne mogu reći da sam onda bio zadovoljan odgovorom, niti sveukupnom mom položaju, ali roditeljska se morala poštovati.
A onda kasnije, ne mnogo kasnije, uverio sam se tokom odrastanja, da su mi te tri cigle uvek bile pred očima onda, kada sam nešto imao pa ga nekim slučajem izgubio. Tokom kasnijeg akumuliranja novih saznanja, doznao sam da jevrejski trgovci imaju trgovačku kletvu na datu temu, Da, baš tako: tri cigle - slikoviti sinonim za "Imao, pa nemao"! Jednostavno, taj pojam "Tri cigle", doživljavam kao embrion mog poimanja vrednosti svega onoga što imam, što sam stekao. Iskreno verujem u ovo stečeno iskustvo čak i onda kada moju vrednost predstavljaju beda, očaj, bolest, jad, čemer... Još uvereniji sam da, ko ne vrednuje pobrojane nevolje, tom teško da će ikad biti bolje, taman da su mu na dohvat ruke svi pekmezi, džemovi, marmelade i sva slatka ovoga sveta.
Otac je bio na mojoj strani. Često je sa majkom dolazio u sukob zbog mene i mojih slatih potreba. On je želeo i voleo da mi udovolji. S tom namerom, iz komšiluka, doneo je tri cigle te ih odneo u podrum. Stavio je jednu na drugu i, sa dodatnih dvadesetak centimetara, omogućio mi da dosegnem do tegli. I tako sam ostvario sebi gastronomsko, slatko iskustvo. Sladio sam se skoro svakodnevno, mudro... pomalo. Ali dečija želja nema kraja... Na polici iznad pekmeza, bile su poredjane tegle sa slatkim, te su za dohvat bili potrebni dodatnih desetak centimetara. Preda mnom problem, a ja nemoćan! Gledajući one cigle, palo mi je na pamet da dve posadim uspravno i jednu povrh njih i... Da, to je to! Dohvatio sam i tegle sa slatkim i uživao u njegovom sadržaju. Opet sam mudro trošio sadržaj.
Onda, jednog dana, cigle su nestale! "Majka ih je videla i sklonila ih. Ukapirla je da smo je potkradali, otac i ja" pomislio sam. Prvom prilikom, kada se ukazao trenutak, saopštio sam ocu nedostatak podrumskih pomagala, kao i mišljenje da su cigle sklonjene majčinom rukom. "Ne, nije majka. Ja sam ih sklonio" rekao je otac. Nisam se suzdržao i pitao ga zašto je to uradio. Dobio sam odgovor da ću shvatiti kada odrastem. Ne mogu reći da sam onda bio zadovoljan odgovorom, niti sveukupnom mom položaju, ali roditeljska se morala poštovati.
A onda kasnije, ne mnogo kasnije, uverio sam se tokom odrastanja, da su mi te tri cigle uvek bile pred očima onda, kada sam nešto imao pa ga nekim slučajem izgubio. Tokom kasnijeg akumuliranja novih saznanja, doznao sam da jevrejski trgovci imaju trgovačku kletvu na datu temu, Da, baš tako: tri cigle - slikoviti sinonim za "Imao, pa nemao"! Jednostavno, taj pojam "Tri cigle", doživljavam kao embrion mog poimanja vrednosti svega onoga što imam, što sam stekao. Iskreno verujem u ovo stečeno iskustvo čak i onda kada moju vrednost predstavljaju beda, očaj, bolest, jad, čemer... Još uvereniji sam da, ko ne vrednuje pobrojane nevolje, tom teško da će ikad biti bolje, taman da su mu na dohvat ruke svi pekmezi, džemovi, marmelade i sva slatka ovoga sveta.
Нема коментара:
Постави коментар