Nemoj mi govoriti o ljubavi! Nemoj mi držati slovo o njoj! Možeš imati svoje mišljenje o tome, kao što i ja imam svoje, ali ubedjivati me u to da je ljubav osećaj, kada bezuslovno i bezgranično nekoga voliš, to ne mogu da podnesem. Svaka slika ima svoj ram, a ljubav je samo još jedna slika u životu svakog čoveka. I ja volim: ženu, decu, književnost, muziku, domovinu(?), vruće pečenje, pastrmku, šopsku salatu, crno vino... Ali sve ovo nabrojano ne volim bezgranično! Bezgranično volim samo sebe! U redu, stao bih pred puščanom cevi umesto svog deteta, ali to nije dokaz da svoje dete bezganično volim. Svuda oko nas postoje granice, zašto ljubav doživljavaš kao nešto što je neograničeno?
Oduvek sam o ljubavi imao jedinstveno mišljenje: ljubav je uskladjeni interes dvoje ljudi, dveju strana. Dakle, prožimanje obostanih interesa gradi instituciju zvanu ljubav. Ja, kao misleći elemenat na Zemlji, razmišljam tako! Ako se sa mnom ne slažeš, onda mi pojasni kako dolazi do razdvajanja dvoje ljudi, koji su se trenutak pre toga kleli jedno drugom na ljubav. A kada se razdvoje, opet nadju sebi partnera i nastave da se "bezgranično" vole. I tako može u krug, u nedogled! Dokle? Iz ovoga se izvlači zaključak da je granica u predhodnim ljubavima postojala! To što jedno od njih (ili oboje) nisu bili svesni toga, to je njihova individualna stvar (pogreška). No, ljudi imaju Ustavom zagarantovano pravo, da žive u sopstvenoj iluziji.
"Ljubav je hemija!" - rekli su. A možda je i SAMO hemija! Naravno ljubav je dala isnpiraciju mnogim pesnicima, romantičarima... Ali ona nije presudna za opstanak vrste. Ljubav ne čini čuda već se "zbog" ljubavi, ili u ime ljubavi, čine čuda (čitaj, gluposti)! Sretneš osobu suprotnog pola, oceniš je kao srodnu dušu i... Zavoliš je ili ne, svejedno sa njom možeš napraviti "glupost" produženja vrste. Napravio si čudo, čiji će rezulatati biti prikazani za devet meseci. I gde je tu ljubav? Voleo si da napraviš čudo? Neće biti! Voleo si sebe, a u osobi suprotnog pola, video si priliku da ti može priuštiti telesno zadovoljstvo i obrnuto. Medjusobni interes!
Primer: Ja volim vodu! Volim da je pijem, da se tuširam njome, volim je sa kafom, sa čajem, sa viskijem, volim je u mnogim drugim primenama, čak i u drugim agregatnim stanjima. Ali kada se njome okupam, volja za istom jenjava, prestaje. Kada popijem dovoljnu količinu vode, ljubav prema njoj, lako prelazi u averziju! Šta sad? Silom da je pijam, samo da bih ispoštovao hemiju zvanu ljubav?! Ne, prestao sam da je konzumiram jer volim sebe, jer će mi previše vode narušiti zdravlje, naudiće mom organizmu (koga tako volim)!
"Narcisoidan tip čoveka", reći će neko... reći će samo da bi imao šta kasti, da se uključi u razgovor. Naš čovek voli da je deo konverzacije, po mogućstvu da je glavni i da kritikuje. Saopštava kako prema sebi ne gaji neka posebna osećanja!? a u dnu duše sagoreva od ljubavi prema sebi.
"Volim jagnje, pečeno jagnje!" - Koja ironija! Ti, da ga voliš, ono ne bi bilo pečeno! Ne voliš jagnje, voliš sebe! Jagnje je ovde kolateralna "ljubav" ili bolje rečeno, mržnja!
Neka mi neko kaže da postoji granica izmedju ljubavi i mržnje. To je isti osećaj samo suprotno usmeren. Zato, nemoj o ljubavi! Imam utisak da si prema celom svetu, pa i prema sebi, orijentisan mržnjom. Počeću da te se bojim, zato... nemoj!
Oduvek sam o ljubavi imao jedinstveno mišljenje: ljubav je uskladjeni interes dvoje ljudi, dveju strana. Dakle, prožimanje obostanih interesa gradi instituciju zvanu ljubav. Ja, kao misleći elemenat na Zemlji, razmišljam tako! Ako se sa mnom ne slažeš, onda mi pojasni kako dolazi do razdvajanja dvoje ljudi, koji su se trenutak pre toga kleli jedno drugom na ljubav. A kada se razdvoje, opet nadju sebi partnera i nastave da se "bezgranično" vole. I tako može u krug, u nedogled! Dokle? Iz ovoga se izvlači zaključak da je granica u predhodnim ljubavima postojala! To što jedno od njih (ili oboje) nisu bili svesni toga, to je njihova individualna stvar (pogreška). No, ljudi imaju Ustavom zagarantovano pravo, da žive u sopstvenoj iluziji.
"Ljubav je hemija!" - rekli su. A možda je i SAMO hemija! Naravno ljubav je dala isnpiraciju mnogim pesnicima, romantičarima... Ali ona nije presudna za opstanak vrste. Ljubav ne čini čuda već se "zbog" ljubavi, ili u ime ljubavi, čine čuda (čitaj, gluposti)! Sretneš osobu suprotnog pola, oceniš je kao srodnu dušu i... Zavoliš je ili ne, svejedno sa njom možeš napraviti "glupost" produženja vrste. Napravio si čudo, čiji će rezulatati biti prikazani za devet meseci. I gde je tu ljubav? Voleo si da napraviš čudo? Neće biti! Voleo si sebe, a u osobi suprotnog pola, video si priliku da ti može priuštiti telesno zadovoljstvo i obrnuto. Medjusobni interes!
Primer: Ja volim vodu! Volim da je pijem, da se tuširam njome, volim je sa kafom, sa čajem, sa viskijem, volim je u mnogim drugim primenama, čak i u drugim agregatnim stanjima. Ali kada se njome okupam, volja za istom jenjava, prestaje. Kada popijem dovoljnu količinu vode, ljubav prema njoj, lako prelazi u averziju! Šta sad? Silom da je pijam, samo da bih ispoštovao hemiju zvanu ljubav?! Ne, prestao sam da je konzumiram jer volim sebe, jer će mi previše vode narušiti zdravlje, naudiće mom organizmu (koga tako volim)!
"Narcisoidan tip čoveka", reći će neko... reći će samo da bi imao šta kasti, da se uključi u razgovor. Naš čovek voli da je deo konverzacije, po mogućstvu da je glavni i da kritikuje. Saopštava kako prema sebi ne gaji neka posebna osećanja!? a u dnu duše sagoreva od ljubavi prema sebi.
"Volim jagnje, pečeno jagnje!" - Koja ironija! Ti, da ga voliš, ono ne bi bilo pečeno! Ne voliš jagnje, voliš sebe! Jagnje je ovde kolateralna "ljubav" ili bolje rečeno, mržnja!
Neka mi neko kaže da postoji granica izmedju ljubavi i mržnje. To je isti osećaj samo suprotno usmeren. Zato, nemoj o ljubavi! Imam utisak da si prema celom svetu, pa i prema sebi, orijentisan mržnjom. Počeću da te se bojim, zato... nemoj!
Нема коментара:
Постави коментар